Dana 24.1.1994 godine udružene snage 175 brigade Hrvatske vojske, brigade “Rama” i drugih pridruženih brigada tzv.HVO-a u posljednjem trzaju hrvatske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u napadu kojeg su označili “Sve ili ništa”, a ne kako uporno pišu “Tvigi 94”, ušle su u Here i počinile stravičan ratni zločin. Lokalni hrvatski elektronski mediji već više od dvadeset godina vode rat kako da na svoj način interpretiraju rat. I tako papagajski ponavljaju kako se okupacijom Hera u Općini uspostavili mir! A svi, koji smo tad bili akteri ovih događaja znamo da je cilj HVO-a bio proboj u hrvatske enklave u Srednjoj Bosni, a to je, i pored svega, ostalo nedosanjani san. Laž je da je tad, tom jednom bitkom uspostavljen mir! Znam da mira nije bilo čak ni u prozorskom HVO-u u kojem su počeli obračuni i međusobna ubijanja koja su ustaška na i za koja niko nije odgovarao. Naprotiv, od tad je postala jasna brutalnost agresije Tuđmanovog režima, koji je poslije ove operacije doživio potpun politički poraz. Pod snažnim američkim pritiskom Tuđman je morao odustati od tzv. “Herceg-Bosne”, koju je nekad namjeravao pripojiti Hrvatskoj, i potpisati primirje, a odmah poslije toga i Vašingtonski mirovni sporazum. Prozorski Bošnjaci su vojno postali još jači i na slobodnoj teritoriji formirali 446 Brigadu Četvrtog korpusa ARBiH. i svojom borbom izborili smo pravo na povratak.
Tako su se 18.4.1998 godine Herani vratili u svoje potpuno porušeno selo i tako, kao veliki pobjednici, završili borbu u ovom periodu vječne borbe za opstanak. A selo Here, ranije se zvalo Hovač, kao naseljeno mjesto vjerovatno datira iz vremena progona Bošnjaka iz Užica koje se u većem obimu dogodilo 1834. i 1862 godine. Usmena predaja kaže da se prvi stanovnik sela Hovač zvao Salko Oruč i da je živio sa kćerkom. Jedan izbjeglica i Užica je tumarao, ne znajući gdje da ide. Tad ga je neki “beg s Duga” uputio onom Salki na Hovač, gdje je on i došao, oženio njegovu kćerku i s njom izrodio 5 sinova. Neosnovane su priče iz redova katoličke crkve da je potomak pravoslavac, jer takav čovjek u onom vremenu ne bi ni bio primljen u muslimansku kuću, pogotovo ne bi oženio djevojku muslimanku.
Praktično, iz tog braka potiču sve Here, uključujući i one Here u Krušćici u Općini Konjic. Zbog tog se međusobno nisu sklapali brakove sve do završetka Drugog svjetskog rata, mada su se neke rodovske linije toliko udaljili da nije moguće utvrditi stepen rodbinske veze.
Na prvom austrougarskog popisu stanovništva iz 1881 godine popisano je 57 mještana sela koji su živjeli u 5 kuća. Ali selo je do 1991 godine naraslo na 317 stanovnika u 55 domaćinstava. Bilo je to živahnom mjesto sa puno djece i omladine, a veći dio radno sposobnih muškaraca radio je u Švicerskoju, u mjestu Trun u kantonu Graubinden.
I onda smo 1992 godine brutalno napadnuti od strane HV i HVO. Za razliku od drugih mjesta u Općini Prozor, ovdje je agresoru pružen žestok otpor i započela je dugotrajna bitka za ovo mjesto. 22.1.1993 godine odbijen je žestok artiljerijsko-pješadijski napad, a branio i su imali dva ranjena borca. U toku 1993 godine selo je potpuno razoreno u bezbrojnim artiljerija kim napadima, a bošnjačko stanovništvo iz bliže i dalje okoline je osluškivalo odjeke borbi za ovo mjesto. Iako su Herani imali ukupno 56 boraca sposobnih za borbu, uspjeli su zaustaviti pomahnitalu Tuđmanovu soldatesku. Poslije prvih napada prva značajna pomoć došla je od strane iskusnih boraca 305 jajačke brigade i njihovog komandanta bataljona Abdurahman Šečić. Tad je u Here došlo da se bori 10 njihovih boraca. Na tome im hvala za sva vremena! Cijelo vrijeme rata Here su napadala i dva tenka iz Hrvatske. Iscrpljeni danonoćnim borbama i suočeni s lokalnim HVO jedinicama i 175 brigadom Hrvatske vojske, u zadnjoj ofanzivi koja nosi naziv “Sve ili ništa” , 24.1.1994 godine, neposredno pred Vašingtonski sporazum, selo je okupirano. Cijelo vrijeme rata naše Here su bile i ostale simbol pravedno borbe bošnjačko naroda protiv agresije sa zapada i općenito simbol borbe za opstanak. Na brdu iznad sela podignut je spomenik svim žrtvama agresije s područja naše Općine.
Sve se završilo 18.4.1998 godine našim povratkom u svoje selo. Iako su nam tad poručili da će nas oni dočekati i da nam neće dozvoliti povratak, kao načelnik Općine Prozor, koja je radila po zakonima Republike BiH, odgovorio sam da samo čekaju, mi ćemo sigurno doći. Tad su prije nas u selo stigle jedinice SFOR-a, a taj “Odbor za doček” se razbježao. Poslije toga su nas nastojali zaplašiti glasnom muzikom iz automobila, ali smo i to brzo riješili jer je auto bukvalno kamenovano.
Danas, uz ove, iako prohladne dane, kao i te 1998 godine, nekako je toplo oko srca! Lijepo je vidjeti selo Here koje je ljepše nego ikad prije. Selo koje je slomilo sve napade i ekonomski napreduje. Vrijedni mještani su pokrenuli svoje poslove od kojih ostvaruju svoje prihode. Ovo je selo sad s izobiljem vode, plantažama malina, borovnica, pčelinjacima, modernim farmama itd. A najveće bogatstvo su mala djeca koja opet trčkaraju po selu. Sad u selu stalno živi 35 porodica. Ponovo je tih 35 porodica jedna porodica. Nezaposlenih skoro da i nema. Svi nešto vrte i rade. Herani su u Herama, a Here su i danas u Bosni i Hercegovini. Za to smo se borili. Na hair i dobro!!!
Piše: prof. Mesud Hero
