Piše: Vernesa Manov
Danas je na mjestu tadašnje, stare „Singer“ mašine za šivanje moderna komoda. Dvije masivne i predivne ladice, te dio za tetkinu staklariju i servise za ručavanje. Nekad, sav svijet nas djece koja bi dolazila kod nene Fatime i dede Osmana, kao u centru nekog metroa, bio je pored i oko te mašine. Dedo je tu mašinu, po predanju, donio prilikom boravka na poslu u Njemačkoj ili Austriji.
Da, da!
Nije samo da se ide sada“ trbuhom za kruhom“, već se išlo i u stari vakat.
Elem, bilo kako bilo, od kada mi, unuci, ove dvije fascinantne duše pamtimo i kuću, i dedinu srebrnkastu kutiju za duhan, i neninu patišpanju ili burek u veliko okrugloj tepsiji, i Behkino, najljepše cvijeće na tavanskom balkonu, i prohladan hodnik kroz koji tetka nosi malo užarene žeravice iz velike peći na drva u kuhinji do divno namještene svoje, curinske sobe, godinama prohladne, ali sa mirisom čistoće i u bojama crvenog itisona,pamtimo i tu „Singericu“. Kako je koje dijete iz porodice prispijevalo za igru sa ostalom djecom, tako se klackalo na velikoj željeznoj stopici koju je obično pomjeralo neko veće dijete.
Mene je obično klackala na toj stopici rodica Alma. Igru smo prekidali samo kada bi vidjeli da se dedo ustaje i dohvaća svoju postekiju iz ugla pored stalka sa stabilizatorom za televizor.
Odmicali bi i sjedali na sećiju mirni dok se dedin lik u ritmu klanjanja pred Milostivim pregibao šapućući pod francuzicom riječi molitve nekog od dnevnih vaktova namaza.
Dječaci bi u tišini „igrali“ karata. Mi, djevojčice iz porodice,virile bi pod sećijom raznobojne vunice za pletenje, smotane uvijek u neka malecka klupka. Često bi, čekajući, da bude nenin i moj red za klanjanje, posmatrala najdraži dio te Singerice, dvije male ladice u kojima su bili tespihi.
Moj zadatak je bio, dok nam nena prostire svijetlu postekiju, od nekih prošlih kurbana, da iz ladice izvadim neni tespih i čuvam ga dok joj ne zatreba u molitvi.
Do tog trenutka tespih je stajao ispred mene i očaravao me staklastim nijansama boja. Sve što bi nena radila u obavljanju namaza, radih i ja. Dobro, sad, to što sam je zadržavala pri obavljanju abdesta da meni pušta vodu iz tuša,nije uzimala za zlo. Tapkam preko prohladnog hodnika bosim stopalima, još neoporavljenim od rane operacije, pitajući nenu može li mi staviti onu jameniju na glavu sa rozim ukrasima. Tren poslije, pored nene sam mirna i posmatram šta radi. Kopiram njene pokrete s tim što mi se, pa maksum bijah, šta ćete, neminovno nekad i prispavalo slušajući žubor neninih riječi koje je šaputala. Najdraži dio klanjanja bijaše mi sedžda. To je bila jedinstvena prilika da licem se primaknem tespihu i kroz niti tkanine postekije posmatram raznobojnosti preko koje se prelijevala svjetlost.
Magija svjetlosti i žubora neninih riječi.
Od tih dana, do 2009. godine, doživih nenin lik u milionima drugih životnih situacija. Ipak, moje sjete najčešće prigrle baš ove momente, prvih dana djetinjstva u kojima je nenino lice ukrašeno ukrasima na jameniji i njenim zlatnim halkicama, njene ruke obrašnjavljene dok pravi domaći hljeb, te šare njenih dimija i bluza koje posmatram dok gledim šta trebam da uradim kao i onau kretnjama na postekiji.
U kuhinji nenine kuće još je uvijek mali prozor, obično poluotvoren , da se što bolje čuje ezan. Vrata na verandi su u noćima ramazanskim škriputala dva puta- kada dedo odlazi i dolazi sa teravije.
Velike tamne i divno nadošle patišpanje u tanjiru, kahva na velikom drvenom stolu i nenine blage riječi prema nama koji smo rasli, pamteći lik, sigurno, jedne od najvećih duša koje ste imali ili niste privilegiju poznavati u svom životu, su motivi ovih sjetnih trenutaka.
Ako ste, poput mene, Venada, Alme i Almira imali svakodnevno priliku biti u njenom društvu, onda ste bili i ostali pravi srećnik što će bezbroj životnih navika, običaja, ideja i vrijednosti ponijeti kroz život i do svoje starosti.
Ja sam, uspjela, eto, prstom sudbine, osim živućih još uvijek sjeta o mojoj i našoj majci i neni Fatimi, nositi još uvijek kroz svoj život i posao jednu njenu marama sa nekim damskim motivima zlatnih i plavkastih krugova, jednu njenu jameniju i dodir njenog lica pri mom zadnjem poljupcu kada je ispaćah na Bolji svijet, onaj za koji se molismo na onoj davnoj postekiji još od onih prvih mojih spoznaja o Milosti Jedinog Gospodara svih Svjetova.
Postekije nisu zatekle mama i tetka Vasva kada su se nakon protjerivanja iz rodnog zavičaja vratile u porodičnu kuću u Varošu.
Nena i naša Bela, kako iz milja zovemo tetku Behiju- Behku,su jedne od sretnica što su se, zahvaljujući djeci, bratu i sestrama, vratile, opet, samo na čas u praznu, ali, ipak, punu kuću i nastavile živjeti, klanjati i postiti još ramazana.
Istina, kako rekoh na početku, Singerica nije više na onom mjestu, ali kada god sjedimo za Bajram u toj sobi, ja u uspomenama vidim jednu gracioznu ženu iz Hercegovine, ponosnu i gordu, nježnu i dobrodušnu, istovremeno i sebe, malecku djevojčicu koja čeka najsvečaniji trenutak primopredaje tespiha u nenine ruke.
Dvije postekije, eno, gore su u maminom bosanskom kutku porodične kuće.
Više stoje kao ukras jer su moderne serdžade zaokupirale naše živote.
Ipak, kada god prolazim gornjim spratom kuće pogled na te, probudi uspomene na neninu postekiju, u sjetama živu, evo četiri desetljeća.
