Piše: Vernesa Manov
Kada su mu tog proljeća pod njegovu komandu stavljeni ti mladići, Idriza su cijelim tijelom proželi žmarci. Nije bio momak koji se plašio. Ne bi bio tu gdje jeste da se plašio, ali…
Ni sam nije znao kako one pete noći izabraše njega da povede tu trideset trojicu vojnika sa kojima je zajedno u tim presudnim danima trebao da, prvo sačuva njihovu mahalu, a onda ulicu, naselje, kvart, grad, i, naposlijetku cijelu državu. U onoj vojsci je bio viđen i spretan vojnik. Niko u ovom, opisivanom, presudnom času za domovinu nije bio bolji izbor do njega.
-„ Čestit si i pošten, vješt sa oružjem, a i sa disciplinom…“ – reče mu nadređeni koji su tih dana odbranu zemlje preuzeli u svoje ruke jer za čekanje nije bilo vremena.
-„Ne zezaj nas…“ – nadoveza se mlađi Idrizov brat na koga se odnosilo ovaj dio gornje rečenice“ sa disciplinom“.
Pamti raja još prošlogodišnji belaj u ulici gdje je, da Idriz nije bio strog prema bratu, i on mogao poći nekim mahalskim dječačkim vragolijama.
Umjesto toga, evo ih sada, brat uz brata, pa skoro na prvoj liniji fronta.
Idriz je Raifa stalno držao „na oku“ kada se dijelilo oružje ili spremala akcija. Znao je da prejaka krv teče bratovim mladim venama.
Samo, što, ovo nije bio film „Top Gun““ – rekao je Raifu otac kada se na vratima zadržao da kaiš od vojničkog ranca pomjeri.
-„Nek’ on sluša mene…“ – sa šanerskim izrazom lica, kao nezainteresovano dobaci Raif babi.
-„Eto, šta si, stara, odgojila!“ – reče otac uz smiješak svojoj ženi koja je držala pored sina punu času vode da je prolije za hairli i sretno putovanje.
-„Da sam sporije hodio, okupala bi me…“ šaljući majci mahanje reče joj Raif uz izraz lica koji samo majke izazvati mogu.
-„Hajde, hajde…i u pamet… slušaj brata!“ reče majka sa drhtajem u glasu.
Od tog dana, pa evo, pune dvije godine Raif je u četi svoga brata. Izrastao je u pravog vojnika Armije BiH. Lijep kao slika. Vječito nasmijan.
Kada im je dolazila u posjetu na prvoj liniji odbrane jedna tv ekipa, zabavio ih je svojim šalama o satu kojeg mu je poslala tetka iz Švice. Novinarku je htio ženiti, tu na licu mjesta. Kasnije, kada je prilog emitovan, svi iz njegove porodice u blizini, dolazili mu majci na slatku. Rat jeste, ali sve vezano za njene sinove moralo se proslaviti, bar sa onim lokumima na mlijeku u prahu.
Ipak, zebli su i majka i babo, cijelo vrijeme. Znali su da su ružna, šejtanska vremena. Biti vojnik Armije Bih je najčasnije u tom trenu, ali one neopreznosti koju kuraži mladost i adrenalin su se bojali kod sina.
Tog ramazana u drugoj godini okrutnog rata u našoj zemlji, planirali su oslobodioci mnogo toga uraditi, uz Allahovu pomoć. Mubarek mjesec i jeste. Allahov bereket kome će drugom i biti na pomoći?
Noć se još uvijek po šljivicima pokrivenim i maglenim i mjesečevim putima vukla sporo i tromo prema sabahskim trenucima.
Niko nije na liniji spavao. Od iftara do sehura, okrijepljeni onim što im je poslano na liniju iz mahale, smijali su se, pričali, učili ilahije. Istina tiho, ali u srcima je odjekivalo snažno ono:
„Iz blizine srce sluti puhnut će behar…“
Kao u nekom polusnu Idriz je posmatrao brata i snatrio neke od proteklih Bajrama, kada je Raif bio dječarac. Niko se tako nije radovao Bajramu kao on!Nije mogao dočekati trenutak kada će sa njima, odraslijim muškarcima krenuti na teravije,pa na Bajram-namaz.
Jednom je ponudio i novac, samo da ga povedu…
Dok se Raif blago njiše u ritmu učenja ilahija, Idriz ga je posmatrao kulajući sve ove kule uspomena.
-„Vidi ga, molim te…“ , reče suborcu do sebe, „… čini mi se hrabriji nego ja…i odlučniji… a tek mu je osamnaest…“
– „Tvoja krv, Idrize… tvoja krv…“-reče Ramo, zavaljen na ranacu kojem su cvokotale konzerve pri svakom pomjeranju Ramine glave.
– „Koliko još ima do kraja posta…imam li kad pihnuti još gutljaj vode?“ – upita pedesetogodišnji komšija Selim.
-„Taman je još toliko ostalo… i još zehrica časa…“ – dobaci mu Rifet, dojučerašnji najbolji električar.
Nakon što neki uzeše još malo vode, prošaputa svaki za sebe dovu za post. Umiriše se.
Činilo se da spavaju. A nisu. Nijedan. Neprijatelj je bio preblizu i presvjetan da ih sada pred zoru najlakše san obuzima. Za nekoliko momenata, zora, kao slabašna rumena svjetlost lampe obasja horizont pred njima.
Prvi pucanj! Drugi! Komešanje i zauzimanje poze spremnosti da odgovore paljbom. Zapušketalo se i dobro nekoliko minuta.
Neko predloži da krenu u napad. Ostalima se to ne učini lošom idejom. Za par minuta se tiho izdogovaraše i krenuše u napad.
Kako to biva i u filmovima i sada u milionskim tiražima sa You Tube kanala, sukob zaraćenih strana je bio žestok, ali uspješan za borce naše zemlje.
Raifa su u povratku zatekli ispod jedne krošnje samog. Duboka prostrijelna rana nije bila smrtonosna, ali je bila bolna.
-„Nije mi dao“, kazao je kasnije Zaim, „da ostanem sa njim! Njima si potrebniji…“
Kada su sišli u bazu, Raifu je pružena sva medicinka pomoć, metak izvađen, kako reče, opet u nepokolebljivoj šali „kao iz džepa“.
Zaista, u predjelu desne strane grudnog koša bio je na vojničkoj košulji sa unutarnje strane našiven mali džepić u kojem je Raif nosio mali tespih, dobiven od brata Idriza prije dvije godine kada je proučio cijeli Kur’an.
-„Čuvao me i od mahalskih i školskih, a evo sada i od ratnih problema…“ nasmija se i prozbori Raif.
Pruženu čašu vode sa rastopinom nekog lijeka protiv bolova nije smio odbiti, iako mu je to prvi put da mrsi ramazanski post u životu.
Još kao dječak je vrlo ozbiljno shvatao tu obavezu i ibadet.
Nije nikad kao druga djeca „našivao post“.
Bi mu, i ovako ranjenom teško i zatraži oprost od Milostivog. Zora je već obznanila svjetlo kada je pogledao kroz mali otvor improviziranog šatora.
Jedna zraka kao da se rastakala u male bopke, poput onih na tespihu kojeg je brat bratu dao, činilo se za spasenje života.
-„Šta li si na njega naučio pa me spasi Stvoritelj? „ – upita Raif Idriza kada ga je došao vidjeti ranjenog nekoliko dana kasnije u ratnoj bolnici.
-„ Samo sam pomislio i tada, a i večeras, da mi budeš živ i zdrav…“
Idrizu se, iako nesvojstveno za takvog hrabrog vojnika skotrljala jedna suza.
Raif okrenu glavu u stranu da bar svoju sakrije.
Baš kao i sinoć, uz iftarsku kafu.
– „Evo, dvadeset sedma godina je od tih behuta, a meni nikako ne silazi osmijeh s lica zbog želje naučene na onaj tespih iz skrivenog džepića.“ – reče Idriz na jučerašnjem iftaru kod Raifa.
„A, amidža“, obrati mu se bucmasti dječaćić, Raifov petogodišnji sin, „a, lagi li, babuka da je imao pušku u šumi…?“
Idriz se k’o fol uozbilji i reče, jedva se susprežući da ne prasne u smijeh: „Ja ga, dina mi ne pamtim …“
„Ih, samo vi mene zafrkavajte…a šta je ovo?“ – upita nas noseći iz sobe priznanje Zlatni ljiljan.
Raif se u četiri najteže godine bosanskog rata pokazao kao najhrabriji vojnik.
Majka, sada već prava starica, šuti u uglu sećije i radosni izraz na licu ponosa joj blista, iako je znala koliko je za njima zebla.
U ruci joj par bobaka i nit na koju ih stavlja. Uči dok pravi tespih. Tespih, koji će, akobogda njene potomke od svakog zla i ubuduće da sačuva.
