Nismo mu nikako mogli objasniti da novac koji smo koristili prije izgnanstva iz naše čaršije na slobodnom dijelu naše zemlje 1994. ne vrijedi.
Pred zadnju trećinu tog ratnog ramazana, hladnog i gladnog, s mirisom hladnog pirea napravljenog od praha iz humanitarne pomoći, uznemiren je bio jako. U svojih osamdeset i kusur godina nije bio bez opskrbe, posebno ne tako u jadnoj situaciji i posebno ne za šehri ramazan.
Pred samo zatvaranje grada i države uspio je sa nekim komšijom otići u Austriju, srediti neke papire, donio prvi veliku kutiju deterdženta u naš mali gradić Pejton i taman kad se ponadasmo da će dedo opet u Austriju, rat i ostale nepodopštine koje su išle uz to ostaviše nas bez svega.
Elem, bilo kako bilo, oko akšamskog vremena, kroz jezersku maglu nasumice rastabirismo smo jesu li ili nisu upaljene kandilje u mjestu u koje smjestismo svoje izbjegličke vrećice.
Mama je bila pravi madžioničar u kuhinju i, kako je tada govorila petogodišnja djevojčica iz porodice:
„Od ništa imasmo iftar!“
Zaista je tako bilo. Istina, ako smo ikako mogli da ne solimo, bez veze se nije potezala solnica, ona plastična sa plavim poklopcem, donirana od Bog zna od kuda.
Velike porcije neke govedine iz konzerve povećavala je količina crvenog luka, a hladan pire od praha postajao je ukusniji u nekoj uzljevači zalivenoj tek s malo vode.
Dedo se nije mirio sa situacijom. Zarobljenik iz onog svjetskog rata stigao je u sužanjstvu svom čak do Italije riječi nije rekao kada mu je u kuću bahnuo razbojnik čijeg je oca držao kao radnika na svojim posjedima. Iznio je na glavi francuzicu i pola kutije duhana iz kuće kada su ga istjerali. Kovčezić sa papirima o penziji i ostali dokumenti, te dvije- tri kesice smokija za njegove unučiće“ hajdućiće“ ostadoše u bogato opremljenom domaćinstvu.
A, on, silom ratnih prilika, s milošću Gospodara svih svjetova, u tuđu kuću, jadnu i bijednu, bez ičega svoga.
„Zar su ljudi u ovom živjeli?“ – upita jednom.
„ E, moj dedo, nije svako bio sretnik i radnik kao ti!“ – reče mu unuk.
Ipak, din i iman u srcu nije slabio. Ovaj dobri i bogati domaćin nekad, morao se pomiriti sa ratnom, prognaničkom sudbinom.
Još u onaj vakat, kada za vjeru mnogi znali nisu, ovaj starac je i Bajrame i kurbane, i zekate, i sadaku upriličavao i tako učio mnogobrojnu djecu da i sami budu takvi. Radišni i otvorenog srca prema nevoljnicima!
Mnogo puta nije gledao ni koje je vjere bespomoćnik, pomagao je i znao da je Onaj koji dijeli nafaku pravičan i blagodatan ako smo i mi takvi.
Isto tako svi u čaršiji su znali koja vrata nikad pred nosom nisu zatvorena ako si u nevolji.
Iako slab na nogama, do udaljene džamije se prošetao par puta sa jednim komšijom. Jednu noć se i on i kćeri mu vratiše ozbiljno tužne i povrijeđene.
„Ne dolazi se takav sa teravije!“ – rekoše ukućani.
„E, vala mi, tobejarabi, nismo mi krivi!“- rekoše tek pristigli.
„Nešto se večeras efendija razgalamio u stišavanju onih žena što su pričale dok je on vazio o zekatu i sadaki!“
Nekoliko jabuka zatečenih u kući koju naseliše rodilo tih godina, pa se, eto i uz ramazan imalo čim „zasladiti“. Sa keksom iz lanč- paketića, starijim od mnogih ukućana, naerendane bile su poslastica bez šećera.
Miris se opojno širi i sapinje u grlu. Dozlogrdilo svaku noć tim sladiti. Ipak, važno je postiti, dat će Svemogući selamet.
Nena primjeti da se dedo nešto unervozio. Po kaputiću traži nešto.
„Gdje mi je stara onaj moj šlajbek?“
„Šta će ti, nemaš u njemu ništa osim onih par hrvatskih novčanica…“
„De, gdje je?“ – uporno će dedo.
„Imamo li mi bar pola sadake nekom uručiti?“
Plave oči starčeve se orosiše.
„Dobro znaš li ti da se sada ovakvima kakvi smo mi, protjerani dijeli?“ – reče starica.
„Kad budemo opet imali, opet ćemo onako kao i do sada, akobogda…“
„Efendija već treću noć isto vazi, stid me pomisli da nemam kao nekad…“
„Ne brini, stat’ će ova propast i kad se vratimo kući, opet ćemo kako smo i naučili…“
„A do tada…?“
Odgovor ostade neizgovoren.
Našao ju je prije Drugog svjetskog rata u srcu Hercegovine i oženio.
Danas, kada posjećujemo mezarja, kilomerima idemo da mu u izbjegličkom kraju tada proučimo dovu.
Kada se vratila starica poslije ratnih strahota njihovoj kući, izvršila je obećanje i sve nastavila kako su naučili cijeli život darivati svima, a posebno nemoćnima.
„Naučio sam… kako ću sada bez tog … „ – riječi su koje nikad neću zaboraviti i svaki put u ovom dijelu Mubarek mjeseca razmišljam o tom.
Pogled je bio nemoćan. Prazniji od šlajbeka.
„Dedo, oni Francuzi iz Crvenog krsta sutra dijele muškima odjeću u kampu. Rekli su da te dovedemo!“
„Neka uzme onaj kojem više treba nego meni!“ – reče i zaklopi oči kao da je zadrijemao.
Dostojanstva, ipak, ovom starcu nije falilo ni tada!
Piše: Vernesa Manov
