U ovim turbulentnim vremenima savremenom čovjeku je nezamislivo da svakodnevno ne ode u kupovinu u obližnju trgovinu ili tržni centar. Kupuje se sve, osnovne namirnice, brašno, sol, mlijeko, ulje, voće, povrće, salate i raznorazne poslastice te higijenske potrepštine. No, nije uvije bilo tako. Nije davno bilo kada u selima nije bilo trgovina, a sve što se jelo proizvodilo se vlastitim rukama. U preradi hrane nisu se koristili vještački dodaci hrani, razni konzervansi, pojačivači okusa, mirisa i sl. Para se davala samo za malo soli, šećera i gaza.
Tradicionalno bosansko domaćinstvo je sve ili gotovo sve proizvodilo za svoje potrebe. Svako domaćinstvo, zavisno od svojih mogućnosti, je imalo nekoliko grla krupne stoke, stado sitne stoke, desetak kokoša i životinje za nošenje i vuču/prevoz (konje ili magarce). Neka domaćinstva su imala pčele. U većim količinama proizvodilo se žito i krompir. Pripremi zimnice posvećivala se posebna pažnja, hambari (preteča savremenih silosa-skladišta za žito) su morali biti puni, uz nekoliko vrsta žita koje se po potrebi mljelo u tradicionalnim kamennim mlinima. Sve namirnice su se skladištile na tradicionalne načine, kiseljenjem, sušenjem, pečenjem i kuhanjem. Tako se kupus kiselio i proizvodio kiseli kupus i rasol koji je, po našem slobodnom mišljenju, možda i jedan od najvažnijih izvora zdravlja tadašnjeg čovjeka.
Osim kupusa kiselile su se i neke vrste krušaka, posebno takiše, koje su na taj način zadržavale svoju svježinu tokom cijele zime. Tako kisele kruške su se zvale turšija. Od šljiva se pekao džem (recelj ili bestilj) koji se čuvao u posebnim ćupovima. U posebno kreiranim sušarama sušilo se meso ali i voće, posebno šljive i jabuke. Tako osušeno voće zvalo se ošaf i koristilo se za pravljenje kompota tokom zime. Mlijeko je bilo svježe, proizvedeno svakodnevno, a od mlijeka se pravio jogurt (kiselica, mlaćenica) i maslo. Umjesto ulja/zejtina koristilo se svježe i pretopljeno maslo. Tradicionalna jela su bila; sirimaslo ili cvrka, jaja, sir, pite, čorbe, pirjani, potkriže, pura, a pio se kompot, mlijeko slatko i kiselo, rasol. Od poslastica osim meda, recelja i voća, godišnje se trošio jedan kilogram šećera po domaćinstvu.
Odjeća se pravila od vune ovaca, kože domaćih životinja i konoplje. I danas u većini sela postoje njive koje se zovu konopljišća i močila gdje se kiselila konoplja. Kuće su zidane od kamena povezivane drvenim gredama i daskama, pokrov je bio od kamenih ploča ili šindre. Basamaci su također bili drveni kao i ograda od parmaka poznatija pod nazivom taraba. Zemlja se obrađivala uz pomoć volova i konja. Volovi bi se uvezivali u jaram i vukli plug ili ralo. Oprema za konje je samar, sedlo, kolan, horma, uzda, zobnica. Zaprega su bile sane, kola sa drvenim, metalnim ili gumenim točkovima. Samo imućnija domaćinstva su imala konje sa zaprežnim kolima i sedlom. Sedlenik je bio simbol imućnosti i visokog društvenog statusa. Posebna pažnja se posvećivala njezi konja i opreme koja se koristili za svečane prilike (svadbe).
I danas, uz sve tehnološke olakšice koje ima, bosansko domaćinstvo bi moglo neovisno od svih, proizvoditi hranu za svoje potrebe. U trendu “zdrave ishrane” bosansko domaćinstvo ima sve preduslove da proizvede domaća jaja, mlijeko, voće, povrće, med, proizvode koji u svijetu postaju privilegija samo bogatih.
Ipak, danas su neki drugi trendovi. Zemlja je mahom neobrađena i zapuštana, sela su opustjela a etno sela su sve popularnija. Brojni predmeti iz nekadašnje svakodnevne upotrebe, poput ibrika, služe gotovo isključivo kao ukrasi. Skoro da se ni kahva više ne pije iz findžana jer su „šoljice“ modernije. O hrani i odjeći da i ne govorimo.
Ukratko, tradicionalno bosansko domaćinstvo nisu karakterisali raskoš, komfor, a pogotovone rasipništvo. Ipak, krasio ga je sklad unutar porodice, vrijedan i marljiv rad, a posljedica svega bio je zdraviji život i zdraviji ljudi.
Pišu: Mehmed H. i Safet P.
