Sa 25 godina je jedan od najupsješnijih mladih poljoprivrednika
Vjerovatno ni sam Bajaga nije slutio da će njegova, sada već legendarna pjesma „Da li da odem ili ne“ jednog dana postati tako aktuelna i surovo istinita. I zaista, sve su rjeđi pojedince, posebno mlađi ljudi, pa i čitave porodice koje se u nekom trenutku nisu suočile s tim pitanjem. Ironija je da, ako se u kontekstu korone uopšte može govoriti o dobrim stranama cijele situacije, onda bi to bilo usporavanje procesa odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine. Nažalost, samo usporavanje.
Takvih trendova nije bila pošteđena ni općina Prozor, na samom rubu Hercegovine. Slovenija, Austrija i Njemačka su bile sve primamljivije, a u jednom periodu dosta mladih je otišlo na rad, istina privremeni, u Katar. Na momente se činilo da skoro svi, ili sređuju papire, ili čekaju radne dozvole. Osjetilo se to jasno na svim krajevima općine, posebno u gradu Prozoru koji je bivao sve pustiji.
Na pitanje o motivima odlaska, odgovor je gotovo jednoobrazan: ovdje nema selameta, tamo se radi ali se nešto i ostvari. Naići na nekoga ko misli drugačije i ko je voljan kazati „ne idem nigdje, ovdje želim raditi i od svog rada pristojno i pošteno živjeti“ je vrlo teško, ali ne i nemoguće. Takvih itekako ima i zasigurno zavrijeđuju da se o njima ponešto kaže.
Selo Duge smješteno je uz magistralni put M 17, svega nekoliko kilometara od Prozora, i to sa one vedrije, sunčanije strane koja selu, uz izobilje vode, omogućava jako dobre uslove za poljoprivredu i voćarstvo. Zapravo, Duge i jesu poznato poljoprivredno mjesto o čijim proizvodima se dalek
o čulo. Nažalost, nije ga mimoišla ni minula agresija na našu zemlju, čije posljedice su se odrazile na mnogim poljima života. Kao i u mnogim drugim selima, Duge danas naseljavaju uglavnom starije osobe, a mjesna škola je zbog nedostatka djece trenutno zatvorena i samo oni optimističniji se još uvijek nadaju da će se ponovo nekada otvoriti.
Pri prvom pogledu na Duge, uočava se veći broj plastenika. Ponajviše ih je u donjem djelu sela. Tu živi Abdulah Trtić sa majkom, suprugom i dvoje djece. Abdulahu je 25 godina i već je prepoznatljiv poljoprivrednik.
„Škola je zatvorena jer nema djece. Posljednji đaci su otišli u Njemačku. Evo, u mene ih je dvoje, nek su živi i zdravi, i za koju godinu bi ovaj stariji trebao u školu. Ima još jednog vršnjaka. Hoće li se zbog njih škola opet otvarati ili će morati u školu u Prozor, to stvarno ne znam. Vidjet ćemo šta će vrijeme donijeti“, počinje Abdulah svoju priču.
Početak je bio sve samo ne lahak i ugodan. Abdulah se nije bio ni rodio kada je njegov otac Midhet prošao golgotu agresije. Izgubio je brata i završio u zloglasnom logoru Dretelj. Tada je imao otprilike onoliko godina koliko danas ima Abdulah. Iz logora je izišao sa trajnim traumama i ranama koje kasnije nisu ni zacijelile. Među prvima se vratio i u svoje Duge. Naučen da radi i od svog rada živi, prihvatio se zemlje i poljoprivrede. Midhetova supruga Suada se sjeća svakog trenutka.
„Nije bilo lahko. Krenuli smo tako što smo zasadili ovo malo zemlje oko kuće. Tada je bilo više naroda i nekako se mililo raditi. Pomalo smo počeli proizvoditi, prodavati po pijacama i vremenom smo stekli svoje mušterije. Napravili smo i prvi plastenik i zaista se trudili da živimo od svog rada. Duge su na takvom mjestu, rodna je zemlja, ima vode a i sunca, hvala Bogu. Poljoprivreda je ovdje tradicija, i nismo jedini koji se time bavimo“, priča Suada.
Abdulah je doslovno od malih nogu učio zanat i bio uz oca, kako u plastenicima i rasadu, tako i po pijacama. Upoznavao je tržište, ali i vrijedno radio s ocem.
„Vremenom smo shvatili da nam ono malo zemlje uz kuću nije dovoljno i da je neophodno da širimo kapacitete. Tako smo kupili jednu pa drugu baštu i orijentisali se na plasteničku proizvodnju. Nije ta zemlja bila jeftina, bilo je ulaganja ali smo išli u korak sa mogućnostima. Danas, hvala Allahu, imamo sedam velikih plastenika. Ukupno, to je oko 1200 kvadrata“, govori Abdulah i pokazuje mi jedan po jedan plastenik i različite kulture u njima.
Cijelo to vrijeme posmatram Abdulaha i Suadu i razaznajem da im je teško. Znam i zašto. Midhet je krajem prošle godine, uslijed kraće bolesti, umro. Bile su mu svega 53 godine. Mnoge je ta vijest zatekla, ali se nazad nije moglo.
„Kao da nam ga je neko krišom uzeo, eto tako se sve to brzo i iznenada desilo. Valjda to tako bude u životu. Ne može čovjek biti rahat. On je svašta preživio i premetnuo preko glave i baš kad čovjek pomisli da je postigao sve i stao na svoje noge, eto, desi se. Svi su ga voljeli i poštovali, bio je vrijedan čovjek i dobar komšija, ali Božija je preča, i to tako prihvatamo“, priča Abdulah i pogledom miluje svog sinčića koji mu se stalno mota oko nogu.
Nije ga očeva smrt slomila. Obećao je sebi da će nastaviti tamo gdje mu je babo stao i da će obrađivati zemlju. Čak se i registrovao kao poljoprivrednik. Istina, okušao se kratko i u drugim poslovima.
„Jesam. Imao sam nekakvih planova, pokušavao sam se prijaviti za rad u policiji, pokušavao sam još ponešto. Jedno vrijeme sam radio i na benzinskoj pumpi. Hvala ljudima na ukazanoj prilici ali sam ja definitivno shvatio da je moj život ovdje. Ovo sam od oca naučio i na tom putu ću, ako Bog da, i ostati. Znam, puno je posla i sad mi je bez oca puno teže sve stići. Supruga mi još uvijek ima obavezu da bude uz mlađe dijete, još je malo, tako da je sve na meni i majci. Sedam je plastenika i uvijek ima posla oko nečega. Evo, naleti i snijeg. Valja sve nadgledati jer lahko nastanu štete. Ipak, kad se vrijeme dobro isplanira, sve se stigne“.
Plastenici, sjemena, oprema… sve to je skupo. Ima li poticaja i konkretnije pomoći od lokalnog ili viših nivoa vlasti?
„Naravno, ima pomoći i bude poticaja. Treba pratiti i na vrijeme aplicirati, i uglavnom se prođe. E sad, da li je to pomoć u dovoljnoj mjeri i onako kako bismo mi kao proizvođači bili zadovoljni – sigurno nije. Ali nema se koristi ni žaliti. Najlakše je sjediti u hladovini, podviti ruke i žaliti se ili sve redom kritikovati. Eto, i mom rahmetli ocu je možda mjesec dana prije smrti skinuta invalidnina. Nije nam bilo lahko zbog toga, ali nismo sjeli i plakali nego smo se još više trudili“, odlučno će Abdulah.
Fascinantno je kako mladić sa tek 25 godina tako vješto barata poljoprivrednom terminologijom. Primjećujem da je u svakom plasteniku sve „cakum – pakum“ ili, kako se ovdje kaže „pod konac“.
„Ovdje je mladi luk, vidite kako je lijepo krenuo… eno i zelenog luka… poslije toga je sezona toga… ova vrsta u ovo doba godine naveliko ide po toliko i toliko… s proljećem krene to i to… ljeti se najviše traži to i to… recimo, ako je naš paradajz, koji je nadaleko čuven i poznat, u sezoni po toliko, ja ga dajem za toliko… po pijacama se traži to i to, a kod mojih stalnih klijenata u Hercegovini ja imam zagarantovan otkup toga i toga…“
Nisam to sve mogao popamtiti,a naveo mi je sve detaljno. Znam samo da se radi o velikim količinama i upamtio sam da sve što proizvede i proda. Ima i nekoliko njiva koje su nešto dalje od kuće. I one su u opticaju. Tamo sadi bijeli luk, krompir i kupus. I tu su veće količine čije cifre opet nisam zapamtio, a to je, priznajem, i najmanje važno.
Planira li širiti kapacitete? Novi plastenici i kulture?
„Nemam ja ništa protiv toga, ali trenutno ne. Nemam radne snage za to, a i ovo što trenutno obrađujem je sasvim dovoljno za naše potrebe. A nekada u budućnosti? Bože zdravlja, vidjet ćemo“, smješka se Abdulah.
Pokušavam da uhvatim koju fotografiju. Prebacuje mi da mu je odjeća prljava, ali pristaje. Kroz glavu mi proletiše rečenice s početka ove priče pa ga upitah razmišlja li možda o Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji, ono kad bi se ukazala kakva dobra prilika.
„Ma kakva Njemačka! Šta će mi to pored ove ljepote? Sve je moje ovdje i ja se nigdje drugo ne vidim. Ovdje mi je i babo rahmetli radio, život gradio, bio uz selo, odvajao za našu džamiju koliko je mogao. Ništa ja neću mijenjati. Tamo gdje je on stao, ja ću uz Božiju pomoć nastaviti“.
Pričamo još malo i selamimo se. On se vraća u svoj plastenik, a ja svojim putem. On ostade na Dugama sa ubjeđenjem da mu je tu najbolje, a ja se vratih sa ubjeđenjem da ovdje ima života za sve one koji to hoće.
piše: Safet Pozder
(objavljeno u sedmičnom listu Stav)
