Selo Kopčići izgrađeno je bilo na dva brežuljka, između kojih protječe Rama. Na prvom brežuljku oko džamije podigla se kasaba. Bilo je dućana, kafana, zanatlijskih radnja, čitava mala čaršijica.
Na drugom brežuljku bio je odžak, sa kulama i aharima. Ispod odžaka izvire Buk, vrlo jaka ponornična žila, koja se odmah, poslije stotinjak metara toka, ulijeva u Ramu. Rama je mirna rječica, a Buk je divlje bučan. U Ramu skače povisokim slapom, na kojem ima nekoliko mlinova. Izvor Buka je duboko grotlo, oko kojeg ima mnogo sitnih izvorčića, bistrih i ledenih.
Na tim izvorčićima vidjeli su Dobrog gdje uzima abdest i klanja pored vrela na sofi. Zato su hanume izlazile svakog Đurđevdana i o Ajvatovici i tu bi klanjale, a onda po cio dan teferičile. Iznad Bukovog izvora „pjevale su nekad vile“, priča vodeničar, i znale su ponekad da naprave čudnovatu šalu sa onim ko se kod vrela zateče kad vilinsko kolo naiđe. Jedanput su uhvatile starog Kalajdžića, pa pošto je jedna, između vila najkosatija, iščupala dlake iz kose, svežu njome Kalajdžića i na dlaci ga izdignu iznad samog vrela. On se siromah klatio na samoj dlaci, a ispod njega je ključao strašan izvor kao kazan, dok su se vile tamo zabavljale i kikotale. Kad su se nasitile , pustile su ga ipak, ali od straha polumrtvog.
(iz knjige „Zbornik bošnjačkih usmenih predaja“, Aiša Softić, str.29)
