Džafer-beg Kopčić je živio u Duvnu. Tamam se oženio i sa ljubom đerdekovao do ponoći, kad mu oko ponoći zakucaju na halvat: „Ustaj, beže, kauri udariše na Hlivno!“ Džafer-beg odmah skoči, ostavi toplu mladenačku postelju, pripaše pusat i ode Hlivnu u pomoć, misleći: gdje je bijelo Hlivno, tu je i kameno Duvno. Pod Hlivnom Džafer-bega uhvate kauri i odvedu ga u ropstvo u kome provede punih sedamnaest godina.
Kad se navršilo sedamnaest godina robovanja, tek tada ga posjeti ban u njegovom zindanu i postavi mu uslove za puštanje. Džafer-beg pristane na sve što je god zatražio u ime otkupa i tako ga ban pusti. Kad je stigo u Duvno, sretne nečije svatove. Raspita se, kad to bijahu svatovi njegovog rođenog sina, za koga nije znao da mu se rodio. Džafer-beg prostre maramu i svatovi mu bacaju darove. Kad je napokon stigao u Kongoru (gdje su bili Kopčića hambarovi), ne htjedne se kazati ko je i šta je, nego se javi kao putnik-namjernik. Prime ga lijepo u musafirhanu. Džafer-beg odmah spazi u odaji na duvaru svoju staru tamburu, koja je visila netaknuta sedamnaest godina. Zatraži izun od posluge da je malo pogleda. Oni mu dozvole, a on zakuca i zapjeva glasovito svoju staru omiljenu pjesmu, koju je pjevušio i svojoj jaukliji, u đerdeku. Na glas njegove pjesme odmah se oćuti hrzaj paripa u podrumu. Stari konj poznao je glas svoga gospodara. Stade napokon da njišti i kopa nogom da su se svi začudili.
Džafer-beg veli: „Ne čudim se vjernoj ljubi što me ne može poznati, jer sam sa njom samo jednu noćnu boravio, a još manje svome sinu, jer me nije upamtio; al’ se čudim staroj majci kako me ona ne može poznati, kad me i moj at prepoznao“.
Svi su onda saznali da je to Džafer-beg i nastalo je u Odžaku duplo veselje.
(iz knjige „Zbornik bošnjačkih usmenih predaja“, Aiša Softić, str.95)
