Svi mi koji živimo i dišemo zrak ove naše divne domovine svjesni smo činjenice da je ona Bogom data zemlja u smislu prirodnih bogatstava i to nam je svima nekako već posve poznato, uz redovni komentar „Eh da je nešto ovako Nijemcima, Britancima, Skandinavcima…“, iskazujući na taj način svoj revolt prema načinu na koji se odnosimo spram onog čime smo od Boga počašćeni.
Gotovo da bih isti komentar mogao dati i za katastrofalni makadamski put kojim se iz pravca Gornjeg Vakufa/Uskoplja (a isto kažu i za put iz pravca Fojnice) ide prema lokaciji o kojoj ću pisati u ovom tekstu, ali njena fascinantna ljepota i čarolija kojom me obasula u potpuno drugi plan mi bacaju naš, ljudski odnos prema prirodi.
Naime, ovosedmično vikend putovanje me odvelo u visine planine Vranica, u posjetu njenom bisernom Prokoškom jezeru. Na nadmorskoj visini od 1635 metara, s dužinom od oko 426 metara, širinom oko 191 metar, te maksimalnom dubinom od 13 metara smjestio se ovaj dragulj ledenjačkog porijekla, kojeg mnogi još nazivaju i „Gorskim okom“, a šetnja vrletima iznad istog najbolje je obrazloženje ovog njegovog „nadimka“. Ovo područje je 1982. godine proglašeno regionalnim parkom prirode, a 2005. godine i spomenikom prirode, što kraj čini zonom stroge zaštite. To se najviše ogleda u smislu izvođenja građevinskih radova, budući da je dozvoljena gradnja samo drvenih koliba/vikendica, takozvanih katuna koje samom krajoliku daju jednu posebnu dimenziju. Jezero je značajno i iz razloga što predstavlja stanište tritona, endemične vrste iz reda vodozemaca, koja je zaštićena vrsta od 1954. godine, a koju je na području Prokoškog jezera 1981. godine pronašao Othmar Reiser, ornitolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Jezero sa svojom okolinom ostavlja bez daha već na prvi pogled. Planinska klima ovog područja, koja čini da se vremenske prilike mijenjaju po nekoliko puta u sat vremena, mnoštvo vlage i prirodnih izvora koji daju posebno zelenilo okolnim pašnjacima, prošarano bjelinom pokojeg stada ovaca, te snijega na obroncima Vranice, za kojeg lokalci kažu da ostaje cijelu godinu, osjećaj fasciniranosti podižu do maksimuma.
Sam lokalitet oko jezera moguće je obići pješice, uhodanim stazama, a vlasnici usputnih katuna su uvijek spremni i opskrbljeni domaćim specijalitetima: sirom, pitom ispod sača, mlijekom i kahvom, i najvažnije od svega, toplom domaćinskom besjedom. U katunskom naselju smještena je i mala drvena džamija s minaretom, što dodatno upotpunjuje sadržaj i ljepotu ovog kraja.
Lokalitet Prokoškog jezera uprkos lošim pristupnim putevima u posljednje vrijeme postaje sve značajnija destinacija na turističkoj karti naše zemlje, česta destinacija turista iz svih dijelova svijeta, posebno Arapa, a sve češće se i Bosanci i Hercegovci odlučuju provesti svoje slobodno vrijeme u ovoj prirodnoj ljepoti..
Stoga i mi ovim putem toplo preporučujemo Prokoško jezero svima koji nisu imali priliku da ga posjete, ili ‘pak nisu vidjeli sve što ovaj kraj ima za ponuditi. Naoružajte se toplom odjećom i neophodnim strpljenjem za gaženje rupavog makadamskog puta, a Prokoško Vam sasvim sigurno neće ostati dužno. Dapače.
U prilogu Vam objavljujemo i video-prilog kojeg je napravila ekipa dron.ba, a na kojem su iz zraka dočarane sve ljepote ovog kraja.
Link video priloga:
