Posvećeno razrednici iz drugog razreda srednje škole, Zijadi Hadžiselimović
„…svaki čovjek je dio ostrva, ako njega nestane i tebe je manje…“ E.H.
Smrti… preseljenja… odlasci… napuštanja dragih ljudi ili onih koji su nam se po nečem utkali u misli i osjećanja pogađaju sve nas, one koji su dijelili isti prostor, vrijeme, posao, navike, rodbinu i prijatelje sa nama.
U današnjem svijetu „ brzog“ življenja, sve uspomene odlepršaju ka nebesima u molitvama i dovama kroz smisao onog smirujućeg, dušama najplodonosnijeg „Amin“ .
Ubrzo se nekako to sve stiša, prije ili kasnije, u nama svima. Ipak, odlasci u Vječnost nekih osoba nisu tek tako kratke putanje kao izgovoranje riječi sa četiri slova. Te putanje su mjerene trajanjima susreta i druženja godinama sa osobom za čije smo preseljenje ili odlazak čuli. Tek tada shvatimo da u tim trenucima ni prostor, ni vrijeme, ni raspoloženja nisu važni. Pamtimo iskrice ili tračke svjetlosnih godina i u njima sav, prohujali živući svijet, čiji je okvir definisan osjećanjima i mislima prema nekom.
Mene, večeras, od kada sam čula, te svjetlosne godine vraćaju na početak srednjoškolskog obrazovanja, u rane 1990- te, na svu onu zebnju i ljutnju zbog rata i onemogućavanja nama, jednoj od najboljih generacija iz osnovne škole proisteklih iz odjeljenja učiteljice Mevlide, učitelja Fuada i Mirsada, a onda i nastavnica Almase, Ljilje, Mine, nastavnika Marinka, da odemo negdje dalje da se školujemo, ne sluteći da će život odvesti nas, vrlo brzo, na sve četiri strane svijeta.
Bili smo generacija koja se pamti, generacija bez mnogo fotografija sa petodnevne ekskurzije po bivšoj Jugoslaviji, zadnje obavljene u našem gradu do strašnih dešavanja 1992. godine.
Nabrajali smo profesore i profesorice koji nas čekaju u novim fazama odrastanja. Nismo imali baš jasno definisana mišljenja o njima jer smo imali svoj svijet djetinjstva. Ipak, djevojčice i dječaci su iz moje ulice, najljepše ulice jednog djetinjstva, imali sreće što se baš kod naših zgrada nalazio i Motel kroz čije smo velike prozore, priljepljenih obraza virili svu onu srednjoškolsku mladost tadašnju, snivajući da ćemo i mi, nekad, jednom tako kao i oni proslavljati mature i divili se dotjeranim profesoricama među kojima se, ipak, za nas djevojčice tada činila profeorica Zijada posebnijom od drugih. Sutradan bi u pričanjima zadivljeno govorili o maturalnim haljinama i o tome kako je jedna profesorica izdvajala se po stilu, ljepoti, stajlingu od ostalih. Željele smo sve da nam ona bude razrednica. Ta želja se istina nekoliko godina poslije ostvarila Albini, Lari, Dženanu, Eldinu i meni. Istina trajalo je sve to samo nekoliko mjeseci zbog svih traumatičnih gubljenja svega postojećeg, pa i školskog okruženja, ali, onu sreću što smo imali profesoricu Zijadu u drugom razredu srednje za razrednicu nikad neću zaboraviti.
Sanjala sam tada i priželjkivala da jednom budemo prijateljice, baš kako su o njoj pričale nama mlađima one srednjoškolke kojima je prije nas bila razrednica. Uvijek uredne, i u tom , od danas odmaknutom tri desetljeća vremenu, moderne frizure, pokazivala je koliko je i u svom znanju elokventna, ali i u odgoju mlađih generacija pedantna i uvijek sa savjetom više.
Bile su, a i danas postoje jedne protupožarne stepenice kod škole. Jednom nas tu srela i pokazala i nama, koji smo je naslijedili u profesiji, kako se autoritet gradi kod učenika, a ne forsira jer je imala vremena da sa nama i tu popriča i bude nam prijateljica u putokazima naših života. U jednom od najstrašnijih dana kada smo je vidjeli na čelu kolone kod benzinske pumpe kako dostojanstveno korača ne bojeći se ničega i tada nije odustala od poriva da bude primjer svima. Mnogo godina poslije, ispunit će mi sudbina još jednu želju vezanu za moju razrednicu Zijadu.
Postala mi je prijateljica! Mnogobrojnim osnovcima kojima i sama bijah nastavnica, ona je predavala!
Igrom sudbine, jer naučio nas je život da slučajnosti nema, počela sam raditi u njenom Donjem Vakufu. Čak zahvaljujući zajedničkoj prijateljici, profesorici Ajli, putovasmo i zajedno do školskih zgrada. Glas uvijek isti, svježi zbog ljepote postojanja i raspjevan dobrotom i čistotom životnih načela. Na osmomartovskim putovanjima ili po lokalnim ugostiteljskim mjestima smo mnogo puta se susretale, bile u istim društvima, pile kafu i često se vraćali na one dane iz Srednjoškolskog u Prozoru kada smo joj sav nemir i nestašluke beskrajno mnogo tumačili, a ona nas saburno slušala, nikad ne pokazavši da nam ne vjeruje, već naprotiv, uvijek je bila na našoj strani svemira. Pričale smo mnogo puta o tom vremenu, njenom putu životnom, prijateljicama koje je kroz život imala i iz Prozora. Kada smo se zadnji put srele, zimsko doba je bilo, osvježile smo uspomene na jednu poledicu na stepenicama pri povratku kući tada iz druge smjene. Dekorativa, kuće obližnje i zgrade u mom naselju blistale su od svjetala. Snijeg se caklio pod našim nogama. Držeći se ruku pod ruku odlučismo je ispratiti do donjeg dijela grada je živjela. O čemu smo pričali tada? Nismo pričali. Smijehom smo rastjeravale strah i sjećam se čovjeka, čije ime ne može da mi naumpadne, ali se sjećam da je živio u prvim kućama na raskrsnici kod policijske stanice koji nas je sreo rekavši nam : „Ako i padnete, ne fali ništa, od smijeha nećete ni osjetiti bol!“ Isto tako veselu, posmatrah je na smotrama gradskih horova na kojima pjevasmo. Posebno mi je uvijek bilo stalo da sam blizu nje, svog uzora iz srednje škole.
Stav, dostojanstvo i veselost sa profesoricinog lica je jednako živjelo i u danima kada je sa omladinom i divnim ženama i članovima VIS „FORTE“ pjesmom hranila dušu i sebi i drugima.
Na Fb profilu moje radne kolegice Aide, nastavnice muzike, ugledah maloprije tužnu vijest. Zaplakah. Možda je ovo jedini tužan momenat u vezi mojih misli o razrednici i profesorici koju neću samo ja, već i mnoge generacije i prozorskih i donjovakufskih srednjoškolki i srednjoškolaca pamtiti onako kako se u srcu nose dragi i profesori i profesorice od kojih nismo učili samo lekcije iz bilogije, historije ili fizike, već i gradivo života u najvažnijim godinama postojanja.
Moja profesorica je našla rahmet svojoj duši, u dovama, u molitvama i u pričama koja neće, jer ova priča i nije takva, biti samo obična. Bit će živuća sjećanja koja smo, zajedno, dok je bila među nama često osvježavali. Negdje, u nekim Vječitim hodnicima, horskim dvoranama ili amfiteatrima, znam živjet će jedan od najdivnijih osmijeha, ikada.
Drago mi je da sam svu zahvalnost za sve što me je naučila u školskim danima, imala priliku i ljudski poriv da joj kažem i razveselim je. Ako ni zbog čega drugog, a ono bar zbog spoznaje da nisam čekala , niti odugovlačila, kako bih joj odala priznanje koliko je bila u tim mladalačkim godinama divna prema nama, iako nismo imali mladost u baš sretnim vremenima.
Vernesa Manov, književnica
